Sveti Franjo Asiški

Jedan od zasigurno najpoznatijih i najomiljenijih svetaca u Crkvi, sveti Franjo, roðen je 1181., ili 1182., u Asizu (Assisi – Italija), po cemu je i prozvan: Asiški. Obitelj mu je bila bogata, ugledna i poznata u gradu Asizu: otac, Pietro di Bernardone, bio je trgovac tkaninama i tkalackim materijalom; a majka mu je, Donna Pia, bila plemickog porijekla.

U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je, vrativši se iz Francuske, protiv toga burno reagirao: «Zar da se moj sin zove Ivan, kao siromašni pustinjak», te je imenu kasnije dodao Franjo (Francesco, Francois = Francuz, Francuzic), što je trebalo znaciti gospodin. S tim je imenom taj svetac i ušao u ljudsku povijest.

Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naucio citati i pisati. Kao djecak i mladic bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladic u sebi osjecao vatrenu želju da bude prvi, da prednjaci, da se na neki nacin izdvoji od drugih. Volio je svecanosti, raskoš, te je bio prilicno lakomislen. Uz te manje nesavršenosti, imao je boljih osobina: tankocutnu osjecajnost; samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju; vedru i veselu narav. Bio je tako upadan i osebujan da je bio voða vesele mladenacke asiške družbe, "kralj gozba i zabava", u kojima je znao potrošiti dosta oceva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama izmeðu Asiza i Peruggije; izmeðu naroda i feudalaca. Vec se u tom razdoblju njegova života mogu nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Voðen svjetovnim stvarima od kojih je u ono vrijeme osobito bio razvijen ideal viteštva, odlazi u rat. Kasnije biva zarobljen i provodi odreðeno vrijeme u zatvoru. U to vrijeme, nakon zatvora, cesto pobolijeva i ima poseban osjecaj Božje blizine. Sve mu ovo pomaže da malo odvoji svoj pogled od svjetovnih stvari i da ga uzdigne prema nebu. Tako je Franjo poceo više razmišljati o drugome te svoju pažnju sve više usmjerava prema siromašnima. Sve ga je to pomalo vodilo prema osjecaju vjecne radosti u Kristu. Franjo napušta svoje roditelje, odrice se obiteljske baštine, da bi se tako mogao u potpunosti darovati gospoði cija je ljepota neopisiva, a njezino ime je: "Siromaštvo".

Potpuno u srcu obracen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na ocinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvecena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: "Èujte me i shvatite dobro! Do ovog sam casa svojim ocem nazivao Petra Bernardonea, odsad s vecim pouzdanjem mogu reci: Oce naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja."

Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano (Svetoga Damjana) triput cuo zov Raspetoga: "Franjo, poði i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!" Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povucen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut i nesiguran u ispravnost svoje odluke. U to je doba poduzeo i hodocašce u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka.

Dana 24. veljace1208., u vrijeme svete mise cita se odlomak iz Evanðelja, gdje Isus daje upute svojim apostolima da neka se ne brinu previše za zlato ili srebro, neka ne uzimaju za put torbe, neka nemaju dviju haljina, sandala, niti štapa… da bi tako slobodni, prepušteni jedino vodstvu Božje Providnosti, mogli slobodni od svega, propovijedati Kraljevstvo Božje (Mt 10,1-15). Franjo, ovaj Isusov poziv upucen apostolima, osjeca osobno njemu upucen, odrice se onog malo što mu je ostalo. Svoju raskošnu odjecu mijenja «minoritskom» - manje brace, kako ce kasnije nazvati svoj Red; oblaci se dakle u stari i grubi habit (tunika, koja je bila uobicajeno odijelo tadašnjih siromašnih ljudi) te zapocinje propovijedati ljubav, bratstvo i mir.

Za sebe i svoj upravo nastali Red, Franjo 1221., dobiva malenu crkvicu Sveta Marija Anðeoska, pa braca otuda zapocinju svoje pohode i misije, odlazeci uvijek u paru po dvojica u obližnja mjesta. Franjo i njegova braca obilaze umbrijskim mjestima nazivajuci sebe Glasnici Velikoga Kralja, pjevajuci, i radeci ponizno.

Godine 1212. mlada djevojka imenom Klara, podrijetlom iz ugledne plemicke obitelji iz Asiza, pogoðena Franjinim propovijedanjem i primjerom, napušta svoje roditelje i predaje svoj život u Božje ruke. Klara sa svojim sestrama nastanjuje crkvicu svetog Damjana te se tako raða Red Siromašnih Gospoða - Drugi Franjin Red, koji se kasnije jednostavno zove: Klarise.

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mucenik te putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kuci ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doci u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je nacin svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku.

Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajuci kapitule ili skupštine.

U kolovozu 1224., Franjo se, skupa sa trojicom subrace, povlaci u osamu na brdo la Verna, da bi tu proveo cetrdeset dana u postu. Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u misticnu suoblicenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz.

Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anðeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv.

Osjecajuci da mu se približio kraj ovozemnog života Franjo sastavlja Oporuku, podsjecajuci bracu na nasljedovanje Franjevackog Pravila: ostaviti po strani sva zemaljska dobra i vršiti volju Oca Nebeskog, pazeci uvijek na poslušnost, obvezu tjelesnog rada i pružajuci osobitu pažnju siromašnima.

Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvecer. Toma Celano piše: "Smrt je pjevajuci primio." U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj "Pjesmi brata Sunca" smrt je nazvao "sestricom", on ju je kao takvu radosno i docekao.

Vrlo brzo, niti dvije godine nakon smrti, Papa Grgur IX. ga proglašava svetim: 16. lipnja 1228.

Odmah nakon smrti zapocela je izgradnja velebne bazilike u koju je 1230., godine prenešeno i položeno tijelo svetoga Franje. Po svem svijetu poznat, ne samo meðu katolicima, nego i meðu pripadnicima drugih vjeroispovijesti, zbog svoje divne poruke covjeku i svijetu, o univerzalnom bratstvu svih ljudi i o pripadnosti svih istome Ocu, Franjo do danas okuplja mnoge sljedbenike, štovatelje i simpatizere, tako da grad Asiz i svecev grob godišnje posjete milijuni vjernika iz cijeloga svijeta.

PJESMA BRATA SUNCA

Uzvišeni, svemoguci, dobri Bože,

Tebi, pripada hvala i slava, cast i svaki blagoslov.

Samo tebi, Svevišnji, pripadaju,

a nijedan covjek nije dostojan da to spomene.

Neka te, Bože moj, hvale svi stvorovi,

napose gospodin brat sunce,

jer sunce je dan i ono nam daje svjetlo.

Ono je lijepo i bljeska velikim sjajem.

Ono, Svevišnji, nosi tvoju sliku.

Neka te hvale, Bože moj, brat mjesec i sestre zvi­ijezde,

kojima podari sjaj, ljepotu, i mjesto na nebu.

Neka te, Bože moj, hvali brat vjetar,

i zrak za vedra i oblacna i svakog vremena,

kojim izdržavaš svoja stvorenja.

Neka te hvali, Bože moj, sestra voda,

koja je tako potrebita i ponizna, dragocjena i cista.

Neka te, Bože moj, hvali sestra vatra,

kojom rasvjetljuješ noc,

koja je tako lijepa i vesela, cila i jaka.

Neka te, Bože moj, hvali naša majka zemlja,

koja nas hrani i izdržava,

koja proizvodi mnogovrsne plodove, šareno cvijece i trave.

Neka te hvale, Bože moj, oni što praštaju iz ljubavi prema tebi,

što trpe slabosti i patnje.

Blago svima što ustraju u miru,

jer ti ceš ih, Svevišnji, okruniti.

Neka te hvali, Bože moj, naša sestra tjelesna smrt,

kojoj nitko ne može izmaci.

Jao onima što umiru u teškim grijesima!

Blago onima što se naðu u tvojoj svetoj volji,

jer im druga smrt nece nauditi.

Hvalite Boga mojega i uzvisujte ga

i zahvaljujte i služite mu u svoj poniznosti!